Vrećice

Plastične vrećice vizualno onečišćuju okoliš, ali ne zagađuju zemlju, vodu niti zrak.

Plastične vrećice vizualno onečišćuju okoliš, ali ne zagađuju zemlju, vodu niti zrak. Odbačene u okoliš postaju izložene na sunčevoj svjetlosti koja ih razgrađuju na ugljik i vodu ovisno o intenzitetu izloženosti UV zraka koje su dio normalne sunčeve svjetlosti. Za razgradnju plastične vrećice kao i kod folija za poljoprivredu i ostalih predmeta napravljenih od polietilenkog filma koje su izložene sunčevoj svjetlosti stoga je potrebno desetak godina, dok se praktična upotrebljivost predmeta napravljenog od polietilenskog filma koji je bio pod utjecajem Sunca broji u mjesecima. Tvrdnje o 1000 godina razgradnje plastične vrećice bez obzira na uvjete je netočna i sve se manje spominju. Vrećice zatrpane u smeću mogu izdržati i nekoliko stotina godina.

Plastične vrećice proizvode se od materijala polietilena kojega tvore ugljik i vodik – osnovne kemijske sastojke, koji nisu štetni za okoliš. Polietilen je inertna tvar koja ne zagađuje vodu niti zrak. Korištene plastične vrećice kao i drugi plastični otpad može se reciklirati te kao takav ponovno upotrijebiti u drugim plastičnim proizvodima. Cijena reciklata dobivenog od polietilenskog otpada blizu je polovice cijene orginalne sirovine. PVC (polivinilklorid) se ne upotrebljava u proizvodnji vrećica za nošenje niti ne spada u istu grupu materijala kao polietilen. PVC vrećice se koriste u farmaceutskoj industiji za infuziju, krv i slično. Uz to PVC nije radioaktivan materijal kako se negdje proziva.

Plastične vrećice mogu zadovoljavati uvjete biorazgradnje po određenim normama. Takve vrećice se dobivaju proizvodnjom od poljoprivrednih kultura kao što je kukuruz (biorazgradive prisustvom topline, vlage i bakterije) ili dodavanjem aditiva (biorazgradnja u prisustvo kisika) u polietilen. Ima mnogo diskusija o tome da li su takva rješenja pogodna ili ne jer novije studije prikazuju da su višestruku korištene "standardne" vrećice za sada najbolje rješenje. Osim biorazgranje trendovi su smanjivanje utjecaja globalnog zagrijavnja što se temelji na smanjivanje utjecaja ugljika (C02 footprint). Osim klasičnog načina smanjenja debljine poboljšavanjem mehaničkih karakteristika postoje hibridna rješenja dodavanjem posebnih materijala koja smanjuju C02 footprint za do 30 %, a od nedavno je dostupan polietilen napravljen na 100 % prirodnoj bazi (šećerna trska) koji ima identična svojstva kao "standardni" polietilen. Takav polietilen nije biorazgradiv, ali mu se može dodati biorazgradivi aditiv. Mora se napomenuti da gotovo svi proizvođači u Hrvatskoj sa svojim postojećim strojevima mogu proizvesti sve navedene biorazgradive folije i vrećice. Mogućnost kompletnog prelaska na biorazgradive vrećice iz "jestivih" materijala trenutno se ne smatra mogućim jer nema dovoljno materijala na tržištu (manje od 1 % u odnosu na klasičan materijal) makar su investicije u tom području vrlo velike što je i vjerovatno i djelomično utjecalo na rast pojedinih "jestivih" materijala i trendove zabrana.

Važna karakteristika što se često ignorira u javnosti je smanjivanje težine vrećice uz dobivanje iste mehaničke karakteristike. Tako da je MURAPLAST u stanju proizvesti znatno lakšu i tanju vrećicu koja može izdržati istu masu u odnosu na standardnu polietilensku vrećicu.

Od 100 % recikliranog polietilena koji može biti industijskog porijekla ili od sakupljanog selektiranog otpada iz kućanstva moguće je napraviti nove plastične vrećice. Uporabom do približno 20 % recikliranog polietilena nema znatnog narušavanja mehanike, dok kod većeg udjela reciklata pogotovo od sakupljenog selektiranog otpada iz kućanstva može doći do ostabljena mehanika jer polietilen kod svakog recikliranja gubi svoja mehanička svojstva (dolazi do degradacije odnosno pucanja polietilenskih veza na isti način kao od UV zračenja).

Papirnate vrećice u prošlosti su zamjenjene plastičnima zbog financijskih, ekoloških i praktičnih razloga. Papirnate vrećica, su biorazgradive, ali su skuplje, u transportu, na otpadu i u trgovinama troše mnogo veći prostor (volumen), troše više energije gledano od početka do kraja njihovog korištenja te pri njihovoj ukupnoj proizvodnji više zagađuju okoliš (zrak i vodu).

Bez zadovoljenih SVIH uvjeta biorazgradnje niti jedna vrećica bilo da je plastična, papiranata, oxo ili hidro-biorazgradiva neće jednostavno "nestati".

Odbačena plastična vrećica

Procjena je da se 75 % plastičnih vrećica ponovno koristi u kućanstvu za skladištenje stvari, vreća za smeće i druge korisne stvari. Plastične vrećice su jedan vrlo efikasan proizvod koji se može višestruko koristiti. Njihovom zabranom došlo bi do velike ekspanzije u kupnji plastičnih vreća za smeće, metalnih i plastičnih kontejnera za skladištenje stvari, te papirnatih vrećica koje bi povećale volumen smeća. U posljednje vrijeme u Hrvatskoj su instalirane nove linije za proizvodnju vrećica te će se uz još nekoliko investicija moći će se zadovoljiti dobar dio Hrvatskih potreba.

Plastične vrećice su u zadnje vrijeme unatoč svojem malog značaju na utjecaj na okoliš postale neka vrsta negativnog simbola loše navike, zagađenja okoliša te nepotrebne ljudske potrošnje stoga su došle na metu mnogih organizacija za zaštitu okoliša, interesnih skupina i poličkih skupina koje ih koriste u svoje svrhe.

Ako godišnja potrošnja vrećica prosječnog EU građanina ima isti utjecaj kao da se taj isti građanin provozio 13 km autom koji još k tome malo troši ćemu toliki fokus na tim vrećicama? Pretjerano nepotrebno uzimanja i bacanja vrećica je jedno, ali odlazak u šoping autom u dućan udaljen 6 km po najvećoj gradskoj gužvi da bi se kupio novi (najnoviji) mobitel i pritom na kasi izjaviti "Hvala, ali ne koristim plastične vrećice" te se tada osjećati odlično zbog dobrog dijela te brige o okolišu je drugo.

SULUCIJE

Plastika za sada nema alternativu kao ambalažni materijal. Ona je u biti alternativa drugim materijalima. Niti jedna ambalaža ne bi trebala niti smjela završiti na odlagalištu otpada. Najveći problem plastičnih vrećica je kultura njihovih korisnika. Akcijama, obrazovanjem i omogućavanjem njihovog recikliranja uvelike bi smanjilo taj problem. Na korisnicima vrećica je da višestruko koriste plastičnu vrećicu, da je napune do kraja pri kupovini, te da je na kraju ili upotrijebe kao vreću za smeće ili daju na recikliranje. Na kupcima plastičnih vreća je da naruče plastične vreće koje se mogu višestruku koristi i da daju mogućnost da njihovi korisnici bez naknade mogu zamijeniti staru vrećicu novom. To bi dućanima povećalo lojalnost kupca, omogućilo bi se sakupljanje (vrećice zauzimaju mali volumen), te smanjilo njihov udio u smeću.

ZAKONSKA REGULATIVA U HRVATSKOJ

Prema svim posljednjim izmijenjenama pravilniku o ambalaži i ambalažnom otpadu plastične vrećice se izjednačavaju s ambalažom, te pravna ili fizička osoba koja stavlja vrećice na tržište (npr. trgovački lanci koji prodaju/dijele vrećice) trebaju platiti naknadu zbrinjavanja od 1.500,00 kn po toni. Ukoliko se vrećice predaju obrađivaču on je dužan isplatiti 1.500,00 kn za tonu sakupljenih vrećica. Pravilnik o ambalaži i ambalažnom otpadu razlikuje Ambalažera (proizvođača ili uvoznika ambalaže) od Proizvođača (koji stavlja ambalažu na tržište). Naknade plaćaju Proizvođači.
Trenutno se pokušava objediniti sve izmjene pravilnika (ima ih skoro 10) i napisati novi.

EUROPSKE DIREKTIVE ZA AMBALAŽU I OTPAD

Ako pogledamo europske direktive za pakiranje i otpad možemo vidjeti da svako pakiranje mora zadovoljavati nekoliko od sljedećih uvjeta:

1. Povrat i reciklaža
Povrat u obliku spaljivanja otpada (materijal mora zadovoljavati određeni energetski povrat)
Organski povrat u smislu da ambalaža može biti razgradiva.
Materijal se može reciklirati

2. Smanjenje korištenja materijala za pakiranje
Treba identificirati kritičnu točku za smanjivanje mase i volumena pakiranja (EN 13428:2004)

3. Ponovno korištenje
Ambalaža mora biti napravljena da se može ponovno koristiti (EN 13429:2004)

4. Smanjivanje opasnih komponenata
Ambalaža ne smije sadržavati određene opasne tvari, niti se one ne smiju emitirati kod proizvodnje

5. Teški metali
Ambalaža ne smije sadržavati određene teške metale.

Ako definiramo vrećicu kao ambalažu standarne polietilenske vrećice mogu biti spaljivane u potrebe povrata energije (kalorijski dobitak od 22 MJ/kg po EN 13431), mogu se reciklirati (EN 13430), može im se bitno smanjiti masa (EN 13428), mogu se ponovno koristiti (EN 13429), ne sadrže određene opasne tvari niti teške metale.

 

Zanimljiv link:

http://plasticno-je-fantasticno.blog.hr - sadržajno i aktualno najbolji izvor informacija o plastici, reciklaži, vrećicama, aktualnim zakonima vezano za njih i sličnim stvarima na jednom mjestu.

Od 11.2013 je započet, a u 2015. usvojena Direktiva o smanjenju potrošnje jednokranih plastičnih vrećica

Komentari o izvornom Prijedlogu direktive:

Prijedlog direktive predviđa 4 scenarija:

1. scenarij zadržava postojeće stanje te predviđa danji rast potrošnje jednokratnih vrećica
2. scenarij predviđa dobrovoljno smanjenje uporabe jednokratnih vrećica edukacijom
3. scenarij predviđa ograničenje uporabe vrećice po stanovniku
4. scenarij predviđa apsolutno zabranu jednokratnih plastičnih vrećice
 
Kao glavni razlog smanjenja jednokratnih vrećica se navodi da se one ne proizvode u Europi već se većina uvozi iz Azije (Kina nije diretno navedena). Govori se o negativnog kontekstu uporabe jednokratnih vrećica na okoliš. Unatoč što je taj utjecaj beznačajan iznimno je loše definiran (miješa se utjecaj ukupne plastike i vrećica), ali kao razlog za zabranu se navodi da vrećice predstavljaju simbol potrošačkoga društva.


Svaki scenarij smanjenja potrošnje (2-4) jednokratnih vrećica predviđa gubitak radnih mjesta, ali veliki proizvođači višestrukih vrećica će pritom više zaraditi. U biti svako smanjenje ide u štetu malim poduzećima i u korist velikih. Prijedlog direktive čak predviđa da će se time smanjiti impulzivna kupnja u malim dućanima. Prijedlog spominje da samo 250-300 poduzeća proizvode vrećice u Europi. Dalje se (na stranici 13) priznaju da nemaju prave podatke o zaposlenima i da ne uzimaju u obzir manja i srednja poduzeća. Npr. prema točnim podacima u Hrvatskoj se proizvodnjom vrećica bave 60-ak poduzeća (većina malih poduzeća).


Prijedlog direktiva jako loše definira jednokratne vrećice. Npr. u početku prijedloga definiran je kao vrećice od materijala HDPE (vrećice od polietilena visoke gustoće), dok na kraju prijedloga definiraju kao vrećice generalno od materijala HDPE koje su debljine ispod 0,050 mm.
 
Prijedlog definira da prosječna  višestruka vrećica ima 78,9 g, a jednokratna 8,5 g odnosno cca 10 puta manje (str. 20), dalje po prijedlogu 1000 komada debelih vrećica koštaju samo cca duplo nego tanke vrećice, odnosno višestruke 17,87 €/1000 kom, a jednostuke 8,31 €/1000 kom (str. 76.)????
 
U biti iz strane proizvođača višestrukih vrećica 78,9 g kao prosječna masa višestuke vrećica je suluda. Ovo je ista usporedba kao da se kaže da je prosječna masa debelog čovjeka 200 kg. Kao proizvođači višestrukih vrećica mogu reći da je 79 g po vrećici teški ekstrem. U stvarnosti ne postoji tržište za tako  debele vrećice. Stvarna masa višestrukih vrećica u današnje doba je barem upola manja.
 
Isto tako i debljina od 50 mikrona (0,050 mm) kao definicija za višestruku vrećicu je vrlo čudna. Većina današnjih višestrukih vrećica debljina od cca 0,035 mm-0,055. Recimo prosječna višestruka vrećica je 0,045 mm, a i ta debljina pada. Trend smanjenja debljine u višestrukim vrećicama je velik tako da su današnje vrećice od originalnoga materijala tanje za 20-30 % nego prije 5-7 godina.  
 
U prijedlogu se spominje korištenje recikliranih vrećica, ali to nije predstavljen kao veliki trend. Dok je na stanici 19 rečeno da će zabranom jednostrukih vrećica profitirati reciklažeri nije naveden podatak da se u biti reciklirani polietilen najviše koristi za proizvodnju vrećica za nošenje i vrećica za smeće te su takve vrećice debljine i to ispod 50 mikrona čime će recikliranje postati znatno manje profitabilno.
 
 
Prijedlog direktive ima ogromne rupe i previše nepoznanica. Najgore je od svega da čak nema jasne definicije što je višestruka vrećica, a što jednokratna. Prikazano je da se zabranom štitimo od uvoza kineskih vrećica bez jasnog plana što dalje. (Prijelog direktive pretpostavlja da Kinezi nemaju tehnologiju za izradu višekratnih vrećica - podatak koji se u stvarnosti promijenio unatrag nekoliko godina).

Link radnog dokumenta.

 

Obnova: 5.11.2015.

Direktiva o smanjenju jednokratnih plastičnih vrećica je prihvaćena. Definicija jednoskratnih vrećica su sve vrećice za nošenje ispod 50 mikrona uz neke iznimke koje su definirane kao primarna ambalaža.

Trenutno Europska komisija nema načina da dobije točne podatke o potrošnji. Dostavljeni i predstavljeni podaci određenih članica su iznimno netočni te EK pokušava napraviti jedinstven sustav dobivanja podataka. Problemi su mnogi. Mala poduzeća do 20 nisu obveznici davanja podataka u statističke svrhe, a oni čine značajnu proizvodnju, do sada nije postojao pojam jednokratna plastična vrećica te stoga nitko ne vodi posebnu evidenciju o tome (od poduzeća, carine i statistike).

Pojedine države članice su donijele prijedloge i zakone kojim se prilagođavaju Direktivi, no u čestim slučajevima iz takvih nacrta proizlaze čudni prijedlozi (npr. definirani udio biorazgradivog materijala u plastičnim vrećicama iz Francuske). Manje više u svim zemljama se uvodi obavezna naplata vrećica što u većini slučajeva neće biti novost.

Zbog neizvjesnosti neka poduzeća su počela koristiti deblje vrećice što u donošenju Direktive nije uzeto u obzir.

 

Autor: Davor Ujlaki /zamjenik direktora